Pjesmarica, no. 15
Siromah, putnik ucviljen

1. Siromah, putnik ucviljen počesto mene susretne, za pomoć skromno moli me i ne mogu mu reći ne. Za ime pitat ne smijem, odakle, kamo putuje no titraj oka njegova il’ što li mene osvaja.

2. Kad obrok skroman spremih ja, on uđe, riječ ne izusti. Kruh dadoh mu da stiša glad on blagoslovi, prelomi i blagova, al’ dade mi okusit kruh anđeoski i dok ja žurno jedoh ga, ko mana on bi okusa.

3. Tad spazih ga do bistroga, iz stijene vrijuć izvora. Posegnu da žeđ utiša, no snaga njega izda sva. Potrčah, jadnog uspravih triput mi čašu iskapi, natočiv, meni pruži je i žeđ zauvijek nestade.

4. Bje mrak i bješe poplava kad vjetar zemlju pohara. Glas njegov začuh, pozvah ga, pod krov mog doma sklonih ga. Odjenuh, zgrijah gosta svog, da spava svoj mu spremih log, na tlo ja legoh, san se taj pričini ko zemaljski raj.

5. Pretučenoga, nagoga, uz put ga nađoh ležati. Dah, bilo, vratih u njega, okrijepljen duh mu oživi i ulje, vino cijeli ga. A svoju ranu prikrih ja, no boli nesta u taj tren, mir prožme duh mi satrven.

6. Utamničen osuđenik ko izdajnik smrt čekaše. Ja stišah buku laži svih i slavu dadoh mu za sve. Da ljubav moju iskuša, za njeg bi l’ umro, zapita. Krv sledi se, put zadrhta, al’ slobodan duh veli: “Da!”

7. Tad stranac taj pred očima je mojim krinku sklonio. Na ruci ožiljke mu znam, to Spasitelj je preda mnom. Ime mi skromno prozbori Ti mene se ne zastidi. Ta djela spomen tvoj će bit’ “jer za mene ih učini”.