Pjesmarica, no. 185
O, moj Oče

1. O, moj Oče, dvori tvoji su gdje vječna slava sja. Kad ću opet tebi doći, lice da ti vidim ja? U tim svetim odajama duh moj nekoć zar ne bje? U djetinjstvu praiskonskom zar ne stasah kraj tebe?

2. S mudrim ciljem ti si mene tu na zemlju poslao, uspomenu na dom davni tad si meni uzeo. Često nježni glas mi šapće: “Stranac ti si ovdje, znaj.” Osjećam na nebu da je voljeni moj zavičaj.

3. Tebe ja da zovem Ocem Duh mi višnji objavi, shvatih zašto tek kad cijela spoznaja se obnovi. Roditelj zar otac sam je? Razum tom se opire. Majka s njim je; sad do mene istina ta dopire.

4. Kad odložim tijelo smrtno, kad je kraj svem zemaljskom, smijem li tad Oče, Majko, kročit u vaš višnji dom? I poslanju kojeg dobih, kada jednom dođe kraj, tada željno vratit ću se u vaš vječni zagrljaj.